Pričam ti priču…

Nakon toliko vremena sam osjetila potrebu da pišem…
Možda je razlog svemu praznik koji smo imali 17.11. a to je dan posvećen prijevremeno rođenim bebama. Jedna od deset beba je prijevremeno rođena, ja sam imala čast da budem majka dvjema takvim bebama.Zahvaljujući toj činjenici smo prvih šest mjeseci njihovog života proveli po pretragama kod različitih specijalista. Toliko puta su im pregledali očno dno i živce da više ni sama ne znam koliko je to tačno širenja zjenica bilo, testirali su im sluh, radili UZ mozga, mjerili ovo i ono, konstatovali kako motorički kasne i kasne. Šest mjeseci njihovog života mi je trebalo da shvatim da djeca neće oglušiti, oslijepiti uslijed pojave Retinopatije, neće dobiti krvarenje u mozgu, lezije, konvulzije, da je normalno što kasne 1,5 mjesec motorički jer tačno toliko nas je dijelilo od punih 37 sedmica trudnoće koliko se smatra devetim mjesecom i pogodnim trenutkom za porod. I onda sam se konačno opustila i počela da uživam u majčinstvu u stilu boli me ćošak, ja sam majka toj djeci i valjda bih primjetila da nešto nije kako treba…
Oni sada imaju 14 mjeseci i ja totalno objektivno mogu reći da sam ponosna na njihovu snagu i upornost. Preživjeli su ono što malo koji embrij a kasnije i fetus uspije i to bez bilo kakvih posljedica. Kada su izašli iz bolnice imali su mjesec dana i tada nam se pružila prva prilika da pokušamo uspostaviti dojenje. Momci su demokratski prihvatili opciju i uz dopunu adaptiranim mlijekom izdržali smo 9,5 mjeseci kada su isto tako demokratski odlučili da ne žele više, što su izražavali dubokim ignorisanjem i griženjem do krvi. Nikada nisam uspostavila isključivo dojenje što je valjda i logično s obzirom na cijelu situaciju, mnogi su bili iznenađeni što uopće dojim. Kada su tufne imale 8,5 mjeseci počela sam raditi i odvajanje mi i danas teško pada. Najsretnija bih bila kada bi ih mogla voditi na posao i držati u nekoj ladici u kancelariji. Još uvijek nisam došla do faze da poželim otići na posao da se odmorim od njih, samo mi beskrajno nedostaju…
Možda vam jednom napišem šta prolazi jedna polu mrtva majka koja svoju djecu vidi po prvi put šest dana nakon poroda, koja sebi dozvoli da se isplače od muke što je toliko bespomoćna po prvi put od kako je zatrudnila bez straha da će joj takav izliv emocija ubiti djecu a da to bude protumačeno kapricom razmažene glupače, šta znači strahovati kada na ekranu mobitela vidite fiksni broj koji počinje sa 577 jer su to prve tri cifre broja Neonatologije…