Od punkcije preko ET do Beta hCG

Znate onaj osjećaj kada napišete post skoro do kraja i onda vam se isključi računar a post ode u vjetar? To mi se danas desilo bljak…
Znači nakon punkcije sam isto dobila pismene upute o načinu pripreme za ET koji isto podrazumjeva odsustvo laka za nokte, šminke i parfema. Preporučuju lagani doručak i 1-2l vode prije dolaska na kliniku.
U četvrtak me znači zove Anela da pita kako sam i da li me boli stomak što me prijatno iznenadilo pri tome me obavještava da se 18js oplodilo. Ja sam mirna i računam da u najgorem slučaju ipak idemo na blastice. U petak nema informacija u subotu mi dr. Murat salje mail na perfektnom engleskom ( ranije sam zaboravila napisati da super govori engleski) gdje me obavještava da je 10 njih u stadiju osmostaničnog zametka da su jako zadovoljni i da mi u prilogu šalje nekoliko fotkica da me obraduju za vikend. Fotke su zaista slatke. Jedan embrij izglada kao nasmiješeni cvijet iz Fifi i cvijetno društvo, drugi je opet sav k'o cvijetna loptica. ET je zakazan za ponedjeljak, nepuna 24h nakon mog 31. rodjendana i time ja dobijam najljepši rodjendanski poklon na svijetu.
Tog 25.02.2013. smo došli na kliniku u dogovoreno vrijeme ( negdje oko 13h) u medjuvremenu sam popila litar vode i već mi se lagano piški. Dr. Murat abdomenalnim UZ provjerava ispunjenost mjehura i konstatuje da moram piti još vode. Ja nastavljam sa još jednom litrim vode a embriologinja dolazi sa četiri divne fotke blastocisti. Obavještavaju me da su dobili četiri sa kojima su u potpunosti zadovoljni i koji su top kvalitete, dva mi namjeravaju vratiti a dva zamrznuti. Sjećam se da su mi dva zametka iste sekunde zapela za oko, pokazujem joj ih prstom a ona se smješka i kaže da su ta dva planirali danas vratiti ako se slažem. Gdje se neću slagati kad je to bila totalna ljubav na prvo vidjenje! ET će ostati upamćen po dvije stvari. Činjenici da sam umalo pukla na operacionom stolu koliko mi se piškilo i da nisam bila u stanju ni o čemu drugom razmišljati dok su mi onako spakovanoj u papirnu haljinicu ( ista priprema za ulazak u operacionu salu kao i pred punkciju) i prekrivenu zelenim platnima abdomenalnom UZ sondom tražili idealnu poziciju, potom stavljali spekulum i kateter. Druga stvar je onaj blaženi osjećaj koji me prožeo dok je dr. Murat okretao ekran i u sivilu moje maternice mi pokazivao dvije sjajne linijice koje će možda biti moja beba. U tom trenutku sve drugo je postalo nevažno čak i to što sam se skoro upiškila i što samo što mi tečnost nije krenula na uši, bilo je divno vidjeti tu neku imaginarnu djecu u mojoj maternici pa makar trajalo samo par dana… Dr. Murat mi je zadovoljan objašnjavao da je uspio napraviti školski ET i smjestiti ih u idealnu poziciju. S obzirom da je taj UZ ostao bez papira morali su mu donijeti mobitel da ih uslika i pokaže gospodinu Brusnici. Doktor izlazi iz sale sestre me prebacuju na krevet i donose mi tutu s kojom sam se družila naredna dva sata. Nevjerovatno je kako je to blesav i neprijatan osjećaj a sa druge strane nema teoretske šanse da mjehur možete isprazniti od jednom nakon što ste toliko dugo trpili tu količinu vode. Naredba je takva kakva je 2h nakon ET nema micanja. Poslije toga mogu kući i do kraja dana me prati činjenica da ne smijem ustati iz kreveta. Kroz sav period punkcije, ET i čekanja Bete sam virotična. Imam temperaturu od nekih 37.2 i svaka kost u tijelu me boli. Ne sjećam se ni nešto naročito sretno. Od Dostinexa sam imala strašne mučnine koje su prestale onog trenutka kada sam ga prestala piti. I tako dani su prolazili a ja sam se osjećala bezveze, nisu me ni grudi boljele, stomak je uobičajeno žigao. Tri ili četiri dana prije Bete imam prave menstruacijske bolove, koji se sastoje od bola u krstima i grčevima. Pišem mail dr. Muratu i izvještavam ga da mi se to ni malo ne svidja jer se osjećam identično kao i u tri prethodna neuspješna postupka. Dr me tješi govoreći da to ništa ne mora značiti i da se do Bete ništa sa sigurnošću ne može reći. Dan kasnije tj. 10 dan nakon transfera odlučujem napraviti kućni test na trudnoću čisto da više završim s tim bez da sam obavijestila gospodina Brusnicu o namjerama. Uzimam test onaj najjeftiniji od 3,5 KM i uzimam uzorak urina u čašicu. Umačem test i istog trenutka se pokazuje tamna kontrolna crta. Razočarano gledam onaj test, spuštam pogled i završavam jutarnju toaletu bez glasa, misli i suze. Par sekundi kasnije mi privlači pogled nešto za što mi se učinilo da je druga crta. Uzimam test sa umivaonika i gledam fakat nešto svijetlo jedva vidljivo postoji… 07.03. je 6h ujutro ja bez glasa prilazim gospodinu Brusnici koji rasprema sudje iz mašine i panično počinjem plakati. On sav isprepadan sa poklopcem od šerpe ide za mnom u toalet i ja mu pokazujem test. Prva njegova reakcija je :” Pa jesi ti normalna mislio sam da ti se nešto desilo”! On je otišao u nevjerici na posao ja na obuku o pisanju projekata. U Uniticu u liftu mi se zamantalo a tamo sam curama iz Udruženja imala potrebu vrištati na uho JA SAM TRUDNA!!!. Završavam obuku i odlazim do klinike. Ulazim dr. Muratu u ordinaciju a on me blijedo gleda i kaže:” Nisi valjda prokrvarila”? Sjećam se da su me on i embriologinja blijedo gledali dok sam mu pružala test a on je samo počeo vikat : ” It's positive, it's positive”! Sada da ga pitate ne bi vam ni za živu glavu priznao da je bio vidno obradovan poslije je rekao znate to je 90% trudnoća hajte odmah uradite Betu. U meni se nekako skupio sav sabur svijeta i ja mu s osmjehom govorim da sada mogu čekati i da ću Betu raditi na 12. dan nakon transfera tj. u subotu 09.03.2013. kako smo se i dogovorili. U petak radim još jedan test i obavještavam muža da smo i jutros trudni. Gospodin Brusnica već dolazi u fazu da će eksplodirati ako nekome ne kaže i šalje sms poruku svojoj sestri sa tekstom: Sretan 8. Mart tetka! Zaova mu zbunjena uzvraća da joj je greškom poslao sms umjesto tetki i da je fakat puk'o jer mu je ona još uvjek sestra :))U subotu radimo nalaz Bete koji čekam cijelih pet sati. Svo osoblje iz Euromedicala je zvalo lab. barem jednom u pokušaju da ih ubrzaju kako bih dobila rezultate što prije jer samna rubu živaca i sada me hvata strah da nije u pitanju biohemijska. Rezultat konačno stiže, ja kršim ruke Anela se zadovoljno smješka, zove doktora i neće da mi kaže rezultate. E sada zamislite ako to izgleda kada nas uvedu u ordinaciju gdje dr. Murat sjedi za stolom a embriologinja i sestre stoje sa strane. Ja Boga molim da bude barem 100 i onda kao kroz polu san čujem brojku 860! wtf?